Savjeti za roditelje
RAZGOVARAJTE O ŠKOLI
Od prvog dana razgovarajte o školi. Pripremite dijete na to da u školi nije uvijek lako, ali naglasite i lijepe, ugodne događaje koji ga tamo očekuju.
VJERUJTE U DIJETE
Pokažite i recite djetetu da znate da će se snaći te da vjerujete u njega.
DOZVOLITE DA VAM DIJETE POKAŽE OSJEĆAJE
Dobro je da Vam dijete pokaže osjećaje. Najprije saslušajte što Vam dijete govori, pitajte, pokažite razumijevanje i da prihvaćate osjećaj koji pokazuje. Nakon toga obavezno ohrabrite dijete.
RAZGOVARAJTE S UČITELJIMA
Razgovarajte s njima kada god osjetite da je to potrebno, dijete će time uvidjeti da vjerujete i da se lijepo slažete sa djelatnicima škole, pa će i ono imati povjerenja u njih.
NE GOVORITE RUŽNO O UČITELJIMA I ŠKOLI
Postupate li tako, dijete će preuzeti vaš stav, a to se može samo negativno odraziti na njegovo daljnje školovanje.
POMOZITE DJETETU DA STEKNE RADNE NAVIKE I DA REDOVITO PIŠE ZADAĆU I UČI
Važno je ne vršiti pritisak na dijete, ohrabrujte ga, potičite i skrbite za njega. Ako ne želi učiti, dogovorite raspored slobodnog vremena, kao i učenja. Pomozite mu u učenju, ali nikako ne pišite zadaće umjesto njega.
Još nekoliko korisnih savjeta
Napravite plan s djetetom onoga što želite učiniti zajedno
Nikada nemojte djetetu reći: „NE ZNAM ŠTO ĆU S TOBOM!“
Kada nemate rješenja za neku situaciju, potražite savjet
Kada doznate što dijete želi, zapitajte se želite li mu pomoći da to i ostvari
Dijete je društveno biće i trebaju mu i RODITELJI I VRŠNJACI
U odgoju djece posebno u ranom djetinjstvu, djelotvoran je samo onaj pristup u kojem vodimo brigu o djetetovim POTREBAMA
Kada roditelj odluči umjesto djeteta, onda odgovorni roditelji objasne svome djetetu razloge takvog postupka
Ne činite ono što dijete može učiniti samo
Dobar roditelj sa svojim djetetom vodi DIJALOG
Romana Štimac, pedagoginja
Kako motivirati dijete na učenje?
Ako ste ikada sreli dijete u dobi od 3-4 godine primijetili ste da su prave male spužve, uvijek željni novih znanja i iskustava. Na žalost, čini se da kraj dođe kad krenu u školu. Iznenađuje i rastužuje činjenica da se tijekom školske dobi većina tih spužvica punih pitanja i interesa za sve pretvori u mrzitelje učenja, kojima je škola, štrebanje, zadaće i posebno čitanje teret i muka, križ koji svakodnevno nose i jedva čekaju da ga se riješe. Čest problem je što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što odrađuje za roditelje. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, osobito tijekom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagirati.
Evo nekoliko korisnih savjeta.
1. ODGOVORNOST ZA UČENJE I ŠKOLU JE NA DJETETU
Roditelji trebaju postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. Važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivirajuće.
Najvažnije je sljedeće:
2. SLUŠANJE UMJESTO PRIGOVARANJA I STALNIH SAVJETA
Vrlo česta, iako dobronamjerna, greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, no vezano za školu i učenje djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Slušanje djeteta pretpostavlja da ne prilazimo tražeći kvar koji treba otkloniti, već sa zbiljskim interesom, dajući djetetu priliku da ispriča što mu je bitno, a s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća , što ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem. Vrlo je važno pitati dijete što želi od nas, kakvu pomoć očekuje, te procijeniti koji dio ono može samo a gdje zbilja mi moramo uskočiti. Cilj roditeljstva općenito je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, bilo po pitanju učenja i brige za svoj uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.
3. PODRŽAVATI, OHRABRIVATI, POŠTOVATI
Dijete je potrebno podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u sposobnosti djeteta da će samo savladati probleme i uspjeti u onom što želi. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete, a ne na svoje osjećaje – važni su za djetetovu motivaciju za daljnji rad. Djetetu je za savladavanje novog potrebna podrška i ohrabrenje te povjerenje da ono to može.Često se pomoć sastoji samo u tome da saslušamo dječju jadikovku, pitamo kako se osjeća i što bi mu moglo pomoći te na kraju pustimo da se dalje “pati” sa svojim gradivom – jer je to sve što dijete treba od nas.
4. REALNOST NASUPROT PERFEKCIONIZMA
Djeca koja imaju dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka loša ocjena i “Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo falilo?” završe ili kao perfekcionisti ili potpuno demotivirani za učenje i rad – jer “ionako neće biti dovoljno dobro”. Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni s jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni – jer nikad nije savršeno, a perfekcionizam je karakteristika koja često vodi u kasnijem životu prema depresiji .
5. POMOĆ JE KAD DJETETU DAMO ALATE DA MOŽE POMOĆI SAMO SEBI
Ne manje bitno je da je to način na koji će dijete naučiti da je učenje proces u kojem može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to, dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja. Uspjeh više nije djetetov, već roditeljski, a djetetu samo ostaje frustracija i osjećaj nekompetentnosti. Pri pomaganju djetetu važno je da roditelj zna za koga to radi. Vrlo se često takva pomoć svede na roditeljsku demonstraciju znanja ili čak na dvoboj znanja između dva roditelja – tko je u pravu i čiji način rješavanja je ispravan.
6. PRIMJER VRIJEDI VIŠE NEGO RIJEČI
Djeca koja vole učiti obično žive u domovima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i intelektualne rasprave. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, traži objašnjenja, daje svoje, drugačije mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument bilo da su ga sami smislili ili da je stigao od djeteta. Oni s djecom rado obilaze muzeje, galerije, zoološki I botanički vrt te druga mjesta na kojima se mogu saznati nove stvari. Djeca rastu uz intelektualno stimulirajuću okolinu.
7. POMOZITE DJETETU DA STEKNE ZDRAVE RADNE NAVIKE
S radnim navikama se nitko nije rodio. Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, treba imati mjesto za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza te da se nagrađuje nakon obavljenog posla – izlaskom van s prijateljima, igranjem video igrica, odlaskom u kino ili zabavom s roditeljima. Navika ponavljanja nakon škole i svakodnevnog učenja po malo pomaže da dijete ostane uspješno u školi i kada gradivo postane teže i obimnije, a ispitivanje u školi rjeđe.
8. POTIČITE UČENJE S RAZUMIJEVANJEM
Potičite dijete da postavlja pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo i da nađe smisao u onom što uči. Treba im pomoći da nađu korisnost onog što uče, kakve to ima veze sa drugim već naučenim gradivom, kakve veze ima sa svakodnevnim iskustvom.
9. IZBJEGNITE PRIVLAČENJE PAŽNJE POMOĆU OCJENA
Važno je da djeca redovito uživaju u društvu i pažnji roditelja. Zbog prezaposlenosti, pritiska drugih obveza ali i dojma da su djeca već velika i da mogu sama roditelji često nemaju naviku druženja sa svojim djetetom. Dijete može puno toga samo ali mu opet nedostaje roditeljska pažnja pa, kad dobije lošu ocjenu, osjeti puno roditeljske pažnje bilo da je ona pozitivna (u smislu brige i pomoći) ili negativna (u smislu kritiziranja, prigovaranja i tjeranja da pojačano radi te kontroliranja).
10. NIJE ŠKOLA SVE U ŽIVOTU
Česta greška roditelja je da školi daju prevelik značaj. Djecu svakodnevno pitaju što je bilo u školi, ali odgovori koje traže su isključivo usmjereni na ocjene i postignuće. A u školi se događa još puno toga, prijatelji, zaljubljivanja, odnosi s učiteljima, zanimljivi ili dosadni satovi. Nije uvijek točna česta roditeljska pretpostavka: “dobre ocjene = sve je u redu”. Održati odnos povjerenja s djetetom, vođenje povremenih i naoko beznačajnih razgovora o igricama ili kasnije muzici i filmovima su put za zadržavanje povjerenja koje će pomoći da dijete dođe i kad bude trebalo “ozbiljan” razgovor ili pomoć kad je u problemima. Slušajući te “obične” teme pokazujemo djetetu da nam je stalo do njega i ono tako doživljava da je vrijedno i da je roditelj zainteresiran za njega/nju te će imati povjerenja i doći po pomoć kad bude stvarno važno.
Romana Štimac, pedagoginja
Kako poticati kreativnost djeteta?
Odrasle osobe, učitelji i roditelji mogu poticati kreativnost djece na brojne načine:
Postavljanjem pitanja koja pobuđuju različite psihičke funkcije:
Tko?; Kada?; Gdje?; Kako?; Zašto?;
Objasni!; Na koji još način možeš…?; Što bi bilo kad bi..?; Imaš li drugu ideju?; Usporedi – što je bolje, ljepše… ?; Što te još podsjeća na to?; Po čemu je to slično a po čemu različito od…?; Što misliš da će se dogoditi ako…?; Na što te to podsjeća? it
S djecom možemo igrati i različite igre:
- Igre originalnih odgovora – npr. Što je sve crveno? – uobičajeni odgovori donose 1 bod (jabuka, srce, rajčica…), neuobičajeni 2 ili više (Mars, kapa patuljka…);
- Igre riječima – povezivanje, premetanje i dr.;
- Izmišljanje nastavka priče ili drukčijeg kraja;
- Pronalaženje veza – npr. Što je zajedničko mravu i lokomotivi?
- Različite uporabe – npr. Za što sve može poslužiti olovka?;
- Dovršavanje jednostavnih crteža na što zanimljiviji način;
- Smišljanje i dodavanje različitih pokreta;
- Problemske priče
POTICANJE KREATIVNOSTI KOD DJECE
Kreativnošću se označavaju mentalni procesi koji dovode do novih rješenja, ideja, zamisli, umjetničkih formi, teorija i rezultata koji su jedinstveni i novi.
Riječ je latinskog porijekla – creare znači stvarati, rađati.
Za ono što je kreativno, najčešće kažemo da je originalno, novo, neuobičajeno, spontano, primjereno, a za kreativne osobe kažemo da imaju osobine kao što su otvorenost, produktivnost, fleksibilnost, sposobnost otkrivanja… Često se kao sinonimi za kreativnost koriste riječi “genijalnost” i “originalnost”.
Cilj odgoja i obrazovanja nije više jednostrano inteligentan, dobro prilagođen čovjek oslobođen konflikata, već kreativna (stvaralačka), kritična osoba koja je sposobna rješavati konflikte (sukobe). Znanstveno–tehnološki napredak se sve više ubrzava, zato se sve više traži intelektualni i kreativni rad. Društvene pojave i odnosi u suvremenom su svijetu su sve složeniji pa se ne mogu rješavati samo učenjem činjenica. Zato djecu trebamo sve više učiti rješavanju problema.
Za kreativno mišljenje i ponašanje potrebno je i imati pouzdanja u vlastita prosuđivanja i hrabrosti za zalaganje za vlastite ideje. Stoga djecu trebamo poučavati i kritičnom prosuđivanju, a ne preuzimanju tuđih ideja. S druge strane, rad se sve više odvija timski pa je potrebno učiti djecu suradnji i rješavanju konflikata.
Slavna učiteljica Ellen Key u knjizi “Stoljeće djeteta” piše o tome: “Stvaranje novog naraštaja treba odgojitelja koji neće savjetovati djetetu da čini ono što i drugi čine, već će se radovati kad uoči da dijete odstupa od toga. Postane li nam tuđe mišljenje smjernica, počet ćemo se podčinjavati i tuđoj volji i tako postati samo dio horde koju ’nadčovjek’ vodi na temelju svoje volje, volje koja ne bi mogla svladati velik broj osobnosti koje su svaka oblikovane za sebe”.
Kreativnost u svakodnevnici možemo opisati na ovaj način:
“Tko, kada je to potrebno, može ogradu pretvoriti u ljestve, zavjesu u haljinu, sanduk u stol, krpu u lutku, mikroskop u oružje, u tom je trenutku kreativan.” (H.Roth)
Kreativno mišljenje mogu ograničavati zahtjevi da se obuzda mašta, da se “misli kao i drugi”, da se kreće sigurnim, poznatim i prihvaćenim putovima.
Kreativno mišljenje bira, nasuprot tome, nesigurne, neutabane staze!
Kakve su kreativne osobe?
- otvorene prema okolini
- kritične
- fleksibilne
- lako se oduševe
- imaju puno inicijative
- originalne
- nekonvencionalne
- energične i hrabre
- vole novo
- ustrajno rade na rješavanju zadatka, problema
- neovisne
- zrele, emocionalno stabilne i dominantne
- imaju izrazit osjećaj za humor
Romana Štimac, pedagoginja